Pet je minuta do ponoći. Milica Matunci iskrada se kroz preuski prozor toaleta stare aristokratske kuće u Sokolgradskoj 63. Prizor nas neodoljivo podsjeća na porod jednog ovećeg, nezgrapnog djeteta. Glava je vani, odeblje ručice čvrsto se drže za okvire prozora, evo i ramena samo što nisu izašla. Milica se znoji, uzrujano puše i gura. Pola je njenog zdepastog tijela na slobodi. Ali druga polovica, predvođena Miličinom golemom stražnjicom, zapne. Milica se meškolji. Nema primalje da joj pomogne, a nema nikoga ni da je straga malo gurne. No Miličinoj stražnjici, kao uostalom i ostatku Miličinog tijela, od neobične je važnosti da se oslobodi aristokratskog klozeta. Slučajnom bi prolazniku smjesta postalo jasno što je pošlo po zlu. Slučajni bi joj prolaznik viknuo: “Milice, crna Milice, postrance izađi kroz prozor!” Ali naša je Milica sama u ovoj crnoj noći, zaglavljena u okviru preuskog prozora toaleta stare aristokratske kuće i, u nedostatku rješenja, Milica počne razmišljati o životu koji je doveo njenu stražnjicu i ostatak njenog dežmekastog tijela u ovu bezizlaznu situaciju.
Otkad zna za sebe, Milica zna da je njena sudbina čistiti staru aristokratsku kuću u Sokolgradskoj 63. Mama joj je bila čistilica kao i mamina mama i mama mamine mame. Tako je bilo od pamtivijeka u obitelji Matunci i nitko to nije propitkivao.
Prve su Miličine uspomene vezane uz metlu. Legenda čak kaže da je Miličina mama nakon poroda ustala iz kreveta, zavezala Milicu na metlu i pomela lišće koje je jesen nanijela pred ulazna vrata.Kad je Milica naučila puzati, mama ju je odvezala s metle i umotala joj ručice i nogice u krpu za laštenje parketa, zaključavši ju u glavni salon sve dok parket ne bi sjajio najsjajnijim sjajem.
U Miličinoj osmoj godini, sudbina je htjela da se njena majka oklizne na ulašteni parket, odvali glavom o stolić od mahagonija i umre rascijepljene glave. Milica je obrisala krv s parketa i preuzela ulogu glavne čistilice.
Naša je Milica živjela prilično ispunjen život, budeći se svakog jutra nakon što bi pijetao zakukurikao točno tri puta. Skinula bi tad Milica svoju flanel spavaćicu, uredno bi je preklopila i složila ispod jastuka, poravnala rubove popluna i uskočila u uniformu koja joj je svakog mjeseca postajala sve uža i uža. Nije se pitala zašto je tomu tako, tamaneći ostatke torti i kolača svako jutro za doručak. Nakon doručka, Milica bi pomela tri od pet hodnika, napravila krevete u svim sobama, iskoristila pauzu za ručak i kolače pa popodne ulaštila srebrninu.
Taj uzbudljiv život Milice čistilice stubokom se promijenio u njenoj pedesetitrećoj godini. Čisteći gazdaričinu sobu, Milica je na noćnom ormariću otkrila pomalo zagužvan žurnal, zamrljan flekom od kave. Na naslovnici se kočeperio tamnokosi, tamnooki muškarac u zagrljaju suhonjave plavojke. Kraj jedne velike ljubavi, pisalo je ispod fotografije, Janko Popović Volarić i Jelena Veljača obznanili krah braka. J-a-n-k-o V-o-p-o-v-i-ć P-o-l-a-r-i-ć, slovkala je Milica sebi u bradu. Nije joj samo ime dobro zvučalo, nositelj imena bio je jednako primamljiv. Štrkljava plavušanka na slici pored njega nije ju interesirala. Odjednom je Milicu oblio znoj. Postalo joj je vlažno i usko među nogama, teško je disala osjećajući mrave po cijelom tijelu, čudeći se odakle pak oni, kad ih je jučer ama baš sve utopila u solnoj kiselini.
Milica je listala dalje. Žuži Jelinek savjetuje: “Nemojte da vam na grobu piše umrla neudata!” Možda prvi put ikad, Milica se zamisli i počne propitkivati vlastiti život. Metle i kolači i srebrnina i opet kolači, sve je to lijepo i zanimljivo, ali od pometanja hodnika još nijednom nije Milicu zasvrbjelo među nogama, a ni kolači joj nijednom nisu zadali žmarce. Brak, kaže Žuži. Pored Žuži, sitnim slovima piše: “Skidam uroke i poroke, vidim budućnost i prošlost, pomažem Vam udati se iz koristi, a u posebnim situacijama čak i iz ljubavi. Zovi ovaj broj, prva tri pozivatelja besplatna!”
Nije Milica bila praznovjerna. Nije Milica bila ni vjernica. Ali Milica je, kao i svaka žena, posjedovala osjećaj u trbuhu koji ne vara i koji ju natjera da podigne slušalicu i nazove vidovitu Babu Mandu.
U noći punog mjeseca Milica mora donijeti jaje koke nesilice, sliku njenog ljubljenog i hiljadu eura na lokalno groblje i položiti ih na grob njene majke. Mora ih na dogovoreno mjesto ostaviti točno u ponoć, okrenuti se i bez osvrtanja otići. I točno nakon mjesec dana, u noći sljedećeg punog mjeseca, Milica može očekivati prosidbu.
Pa i nije nešto teško, mislila je Milica, skupljajući novce iz noćnih posuda koje su već dugo služile ukućanima kao kućna banka. Skupila je tristo, zna Milica da tristo eura nije hiljadu, ali možda to samo znači da će morati dulje čekati da ju Janko zaprosi. Za jaje nije bila sigurna jel´ meko il´ tvrdo kuhano pa je za svaki slučaj ponijela oba. Fotografiju je iskidala s naslovnice žurnala pomno pazeći da plavušu otkine da ju ne bi nedobog, ona zaprosila.
Pare i fotografiju Milica je spremila u grudnjak. Jaja je odlučila spremiti u gaće, žaleći što ipak nije napravila kajganu jer što ako se na putu od kuće do groblja izlegnu pilići i cijeli njen pomno smišljeni plan propadne?
Gotovo sve je Milica do u tančine razradila, jedino je smetnula s uma da je danas petak, a petkom navečer kad narod zaspe, ona polira sva stubišta. A znade glavna čistilica jako dobro kako nema veće opasnosti po život od svježe ulaštenog parketa. I tako sad Milica zamišljeno stoji na vrhu stubišta i kombinira kako da izađe iz kuće. I na um joj padne jedina logična ideja, iskočit će kroz prozor klozeta!
Eto, tako se naša Milica sva znojna i beznadna, našla zaglavljena u okviru preuskog prozora u toaletu stare aristokratske kuće u Sokolgradskoj 63. I sudbina je htjela da se njenom lijevom guzu posreći da odvali komad prozorskog okvira i katapultira ju u noć. “Stižem ti Jankoooo”, bilo je zadnje što su slučajni prolaznici čuli. Milici se od tog milog ili nemilog događaja gubi svaki trag, a Janko, pišu žurnali, ponovno ljubi misterioznu damu s kojom uzgaja piliće na lokalnoj farmi.