Čim je otvorila oči, sjetila se da je zaboravila ispeći kolačiće za Marinu današnju priredbu u vrtiću. Opet. Već treći put ove godine, čula je optužujući odgojiteljičin glas u glavi. Sranje, pomislila je. Mogla je ustati ranije. Nije morala čekati zvuk alarma da otvori oči, ionako nije spavala. Ni ovu noć ni onu prošlu, činilo joj se da su prošle godine otkad se zadnji put zaista naspavala. “Ma sve ti je to normalno dušice kad postaneš majka”, govorile su joj dušebrižnice koje je zvala prijateljicama. “Proći će, vidjet ćeš, samo je nemoj naviknuti da spava u tvom krevetu!” I prošlo je, zaista. Mara je, otkako je napunila četiri, spavala poput anđela, gurajući joj svoje, više ne tako bucmaste obraze, ispod pazuha uvijek tražeći mjesto na njenom tijelu s kojim se može stopiti. Mara je spavala. Ali Ona nije. Kod Nje se faza nespavanja pretvorila u život.
Pažljivo je odgurnula poplun i spustila stopala na hrapavi parket. Bosa je otapkala do kuhinje. Pristavila je vodu za kavu i ne čekajući da zavre, krenula s nizom automatskih radnji. Piškila je, navlačila traperice i majicu koju je večer prije pripremila, istovremeno četkajući zube jer ženama multitasking tako dobro ide, pročitala je jednom u nekom ženskom žurnalu. Nekoć davno, dok je još imala vremena uživati u nečem tako frivolnom kao što je čitanje. Ispirući usta, primjetila je da je uflekala majicu pastom za zube. Vratila se u kuhinji i umiješala dvije žlice crvenog Francka u uzavrelu vodu. Na trenutak je sklopila oči i dozvolila mirisu svježe kave da je vrati u neko ne tako davno vrijeme. U vrijeme u kojem je bila glasna i britka dvadesetogodišnjakinja kojoj su predviđali blistavu novinarsku karijeru. U vrijeme u kojem je postojala samo ona, nije bilo smrdljivih pelena ni praznih obećanja. Netom prije nego što je upoznala Njega.
“Mamaaaaaa…”, tanki glasić vratio ju je u stvarnost. Jebemu, umorno je pomislila, ni kavu neću stići popiti. Zašto si ustala tako rano ti malo nezahvalno đubre, htjela je reći.
“Dođi majčici, ljubičice moja mala”, navukla je osmijeh na lice i raširila ruke dozvoljavajući snenom djetetovom tjelešcu, koje joj je radosno utrčalo u zagrljaj, da joj pruži utjehu.
Uslijedio je red poljubaca pa red vrištanja jer je ulila mlijeko u šalicu na Peppu jebeno prase, a ne u onu na Paw Patrol. Red smijuckanja pa bježanje od četke za kosu. Topli zagrljaj nakon kojeg je uslijedilo bacanje po podu jer joj ne treba jakna iako je vani minus i sve se bijeli od snijega. “Ah ti najslađi dani!”, “Samo su jednom mali”, “Uživaj u svakom trenutku”, kroz glavu su joj prolazile sve floskule koje je ikad čula, a koje su ljudi bez djece ili oni s cijelim selom podrške iza njih, tako velikodušno prosipali pred nju. Samu.
Jer u trenutku kad je test za trudnoću pokazao famozne dvije crtice, otac je rekao: “Predomislio sam se.”
Oko čega? Oko toga želim li pizzu s gljivama, a ne onu s inćunima jer znamo da oboje zajedno ne ide. Predomislio sam se oko toga da želim u kino, hajdemo radije prošetati uz plažu, krasna je večer i možda ćemo vidjeti zvijezdu padalicu. Oko toga je sasvim legitimno promijeniti mišljenje. To je sanjarila. Svađanje oko pizze, filma, možda oko toga na kome je red da opere suđe. Stvarnost ju je blagoslovila jutarnjim mučninama zbog kojih mjesecima nije mogla ustati iz kreveta, ali morala je jer se nije imao tko brinuti oko nje. Stvarnost joj je podarila krvave bradavice i vrišteće dojenče koje ne zna pravilno sisati. Stvarnost ju je prije pet godina poput neposlušnog djeteta izdevetala remenom po zadnjici, i još uvijek krvari iz istih rana.
Mara je, uz nezaobilazno obećanje da će poslije vrtića dobiti čokoladu, pristala odjenuti jaknu. I cipele. Sa šalom i kapom nije htjela iskušavati sreću. Dovezla ju je u vrtić sa samo pet minuta zakašnjenja. Tutnula je odgajateljici u ruke vrećicu kroasana koje je našla u Sparu na akciji, nadajući se da će ostale mame oduševiti slastičarskim izvedbama, pa će njen bijedan doprinos proći ispod radara. Poljubila je dijete na odlasku, i kao i svakog jutra dosad, uputila se u kvartovski kafić. Onaj u kojem je u nekom prošlom životu ispijala jutarnje kave. Onaj u kojem je dijelila skripte s predavanja i raspravljala o zabrinjavajuće rastućoj stopi femicida na Balkanu. Na mjesto na kojem je odsanjala i do u tančine isplanirala cijeli svoj život.
Gurnula je vrata, očekujući da će je zapahnuti miris duhana. Osim Marijana, vlasnika lokala koji je čitao Jutarnji naslonjen na šank, kafić još nije počeo pokazivati znakove života. Odsutno je kimnula glavom u njegovom smjeru, zavezala pregaču i počela čistiti stolove. Čekala je dolazak prvih studenata pitajući se kome će se baš danas na ovom mjestu srušiti snovi.
Foto: unsplash.com