Bila je to sasvim obična srijeda u Rijeci. Moje jednoipolgodišnje dijete upravo mi je pomagalo postaviti stol za ručak kad sam čula ulazna vrata da se otvaraju. Podigla sam pogled s tanjura. Lagano nervozan i uspuhan na vratima je stajao muž.
“Khm-khm,” značajno se nakašljao, “Imam iznenađenje za tebe!”
Upitno sam ga pogledala pokušavajući se sjetiti je li nam godišnjica na pomolu. Kombinacija trudničke, postpartum demencije i dugog staža dojenja bespovratno su mi uništili i dugoročno i kratkoročno pamćenje.
“Hvala, imala bih i ja za tebe, samo poštar još nije stigao.” odlučila sam se za go with the flow pristup, rođendan mi nije sigurno, a zadnji put kad sam provjerila na kalendaru bio je septembar, nemoguće da je Božić već stigao. Bit će stvarno neka godišnjica.
“Evo ga!” svečano je obznanio ulazeći u stan s ovećim paketom u rukama. “Upoznajte našeg novog životnog suputnika robota!” otpakirao je kutiju i izvadio uređaj koji je mene neodoljivo podsjećao na neidentificirane objekte iz X-filesa. “Vidi ovo čudo tehnologije! Usisava, pere pod, razgovorljiv je.. Možda kad se malo navikne nam može i Lunu koji put pričuvati.”
Nisam bila ok s tim. Ne volim uređaje koji sami misle i pametniji su od mene. U naš dom dosad je uselila električna četkica za pranje zubi, iselila je kad sam dobila zubaričin poziv za kontrolni pregled. Naknadno sam saznala da nije Diamond Clean Phillips Sonicare 9000 bio taj koji je krišom slao zubarici podatke o mojim navikama pranja zubi nego da je jednogodišnji poziv na pregled uvriježena praksa, čak i u Hrvatskoj. No prekasno, Diamond clean već je čistio wc kod nona i none gdje sam ga deložirala. Moj muž pak, nepopravljivi romantik, natprosječno oduševljen benifitima moderne tehnologije poput svakog prosječnog primjerka muškog roda, nije odustajao u namjeri da mi olakša život. Sljedeće mi je nabavio pametni sat. Pametno sam ga utopila u Mrtvom kanalu, neće meni nitko govoriti da mi je trening trčanja jadan i neefektivan, znam to i sama.
Duboko sam uzdahnula, planirajući slučajnu nesreću koja će vjerojatno ubrzo zadesiti robota.
“Hajde, pokaži mi gdje se usisavač pali.”
“Nema prekidač, moraš ga samo osloviti i dati mu naredbu: Buenos dias señor roboto!” svečano je izjavio na tečnom španjolskom. “E da,” dodao je ispod glasa, “nemoj ga zvati usisavač, vrijeđaš njegove osjećaje, on je puno više od toga.”
“Buenos dias mi señor, soy Pedro.” odvratio je Pedro wannabe Pascal pjevnim glasom s poda .
“Oooo jobotej!” ciknula je Luna oduševljeno na ne španjolskom.
“Pedro?” upitno sam pogledala muža.
“Nabavio sam ga iz Španjolske u pola cijene. Familija kod koje je živio je dobila dijete pa su odlučili da im više nije potreban. Ljubavi, znam da si malo skeptična, ali vjeruj mi, bit će ovo investicija koja će se višestruko isplatiti.”
Teška srca priznajem, ali muž je bio u pravu. Kroz naredne tjedne, Lunin i moj društveni život je uvelike dobio na kvaliteti. Ujutro bismo Pedro i ja pili kavu na terasi i razgovarali o tipičnim dramama prosječne balkanske familije. On bi žustro objašnjavao kako, suprotno uvriježenom mišljenju nas Balkanaca koji obrazovanje o stranoj kulturi skupljamo gledanjem turskih ili meksičkih sapunica, on sebi nije istovremeno i madre i padre i sobrinho. Te kako je podrijetlom iz Kolumbije, ali je emigrirao u Španjolsku kad su uhitili Escobara zbog moguće poveznice s kartelom. S obzirom na to da smo živjeli u zgradi bez lifta, nisam ga nažalost mogla poslati u dućan, ali povremeno bi pričuvao Lunu dok bih ja obavaljala špežu.
Tako je naša mala proširena familija živjela mirnim i harmoničnim životom sve dok jednog jutra nisam otkrila da sam trudna. Presretna, izašla sam iz wc-a vitlajući zapišanim testom za trudnoću.
“Yo soy embarasada!” viknula sam Pedru, očekujući najmanje fanfare ako već ne i vatromet.
” A si? Que bueno.” hladno je odvratio usisavač i vratio se gledanju Esmeralde.
I otada je sve krenulo nizbrdo.
Razočaran što će uskoro prestati biti objektom obožavanja, Pedro je pronašao način kako da nam napakosti. Pravio bi se da usisava kuhinju, samo da bi prašinu i ostatke hrane besramno transportirao u spavaću sobu. Kad je Luna napokon počela spavati cijelu noć, on bi nas redovito budio između tri i četiri ujutro pjevajući stare Shakirine hitove. Iako nikad nije bio otvoreno agresivan, u pasivnoj agresiji skinuo je s trona čak i moju svekrvu. Svi smo već lagano ludili, a susjedi su nas gledali s otvorenom mržnjom. Nakon dva preduga tjedna torture, mojem bezgraničnom strpljenju došao je kraj.
“pmoć nEmšemO vko”, utipkala sam mužu poruku na mobitel pokrivena poplunom preko glave, praveći se da spavam.
” Da su Nijemci ovako šifrirali poruke, pobijedili bi u ratu. Šta si htjela reći?” stigao je promptni i beskorisni odgovor. Raspizidila sam se.
“Ili prokleti usisavač ili Luna i ja! Imaš vremena odlučiti se do ponoći!”
Tog popodneva zajedno s mužem, u naš stan došla je i imigracijska policija.
Luna i ja sakrile smo se u wc.
“No! No me hagas eso, Ivan por favooor! Yo soy tu padre!” zadnje je što smo čule od Pedra prije nego što se pokušao baciti s balkona. Zaglavio je među rešetkama, morali su mu amputirati kotače da ga izvuku.
Mi smo se relativno brzo oporavili od cjelokupne situacije. Luna je dobila metlu koju je nazvala Marisol i povremeno pomete stan, Ivan ponekad ode kod prijatelja gdje mu ona Amazon fufa Alexa gasi i pali svjetla po naredbi, a ja sam krenula na psihoterapiju.
Znaju me, doduše mučiti snovi u kojima Pedro bježi imigracijskoj i zajedno s Daj Babi Kunu prosi na Žabici. Ali tada se sjetim da moja psihoterapeutica ne drži do seksističkog Freuda i njegovog tumačenja snova i odmah mi bude lakše.
Žabicu za svaki slučaj izbjegavam.