Sanjam da sam u bitci. Na bojnom polju oko mene neki leže mrtvi, neki još grcaju, gušeći se u jezeru vlastite krvi. Smrad straha uvlači mi se kroz nosnice duboko do pluća, otamo se neometano širi cijelim mojim tijelom. Ispred mene raste lelujava prikaza nejasnih kontura, pruža svoju sjenu prema meni. Ne pomičem se s mjesta. Odjednom osjetim hladan metal kako se zabija u moj trbuh. Krv se cijedi iz mene u svim smjerovima i ja nestajem. Budim se vrišteći.
“To je samo san, u redu je ljubavi, to je samo san”, čujem umirujući glas kako mi žamori u uhu. Miris krvi i straha i dalje je prisutan. Oprezno mičem deku sa sebe. Na bijelim gaćicama u koncentričnim se krugovima širi krvavocrvena mrlja.
Život izlazi iz mene. Opet.
Na otoku smo. Septembarsko sunce voli moje tijelo dok leži golo i slano na stijenama. I on ga voli. Ljubi me po vratu milujući mi grudi.
“Napravit ću ti bebu, Nataša, tu na našoj plaži”, šapće mi tiho, ulazeći u mene. “Napravit ću nam bebu.”
Doma sam.
“Mladi ste i zdravi oboje”, rekao je zakopčavajući bijelu kutu potfrknutih rukava, podsjećajući me više na mesara nego na doktora. “Spermiji su vam poput olimpijskih plivača, kud vam se žuri? Vi ste miljama daleko od umjetne oplodnje. Samo se fino opustite, boca vina, svijeće, Barry White… Znate već kako to ide”, završio je monolog uz zavjerenički osmijeh. Ali doktore, želim se baciti na koljena, uhvatiti za rub te kute i preklinjati ga da me shvati ozbiljno, doktore već su tri godine prošle, dokle tako doktore? Ne učinim ništa od toga. Samo se bojažljivo nasmiješim i kažem hvala. Na vratima se mimoilazimo s još jednim parom koji je digao kredit da bi platio lažnu nadu.
Jebemo se po rasporedu. U srijedu u 12:20 lažem šefici da sam dobila proljev i trčim doma. Susrećemo se na ulaznim vratima zgrade.
“Hoćemo se u liftu?”
“Ne može Marijane, znaš da moram ležati s nogama u zraku barem petnaest minuta ako hoćemo da se uhvati.”
Nakon sedmog neuspješnog pokušaja da ostanem trudna, jebemo se u liftu, svejedno nam je.
“Čestitam, jedno se jajašce uhvatilo!” svečano je obznanio mesar u liječničkoj kuti. “Ma rekao sam vam ja da će to ići kao od šale!”
Zatvaram oči pokušavajući se što udobnije smjestiti na ginekološkom stolu na kojem za mene počinje i završava život. Brojim u sebi svaki zadržan dah, svaki otkucaj srca, svaki uzdah nevjerice i iznenađenja koji bi prethodio svetom plusiću na testu za trudnoću. Nakon toga brojim svijeće koje sam zapalila za svaki taj plusić koji je skončao u krvavom jezeru među mojim nogama.
“Nije to prvi put”, promrmljam više sebi nego njemu.
“Nije?” odgovori automatizmom mičući pogled s ultrazvučnog ekrana i slobodnom rukom pretura po mojim dokumentima. “Mhm, da. Vidim prošle godine ste izgubili plod u osmom tjednu trudnoće. Znate, nije vam to još bilo zrelo”, nastavlja bez trunke nelagode. “Takoreći bolje da je na vrijeme otišlo.”
Bacam pogled prema papirima na stolu samo da ne moram gledati njegovo bešćutno lice dok mi ultrazvučnom sondom ranjava nutrinu.
Klarić, slučaj br. 412.
Nemam ime, nemam sebe, ali moja maternica dobila je vlastiti fascikl.
Sija sunce. Začudo. U filmovima na sprovodima uvijek lije kiša i ispire suze ožalošćenima. Možda jer je kolovoz. Ljeti ne bi trebale padati kiše. Ljeti ne bi trebale umirati bebe.
Život završava na istoj onoj plaži na kojoj je prije mnogo godina odlučio započeti.
U rukama držim porculansku škatulicu u obliku srca u kojoj se nalaziš ti. Stara si samo 12 tjedana, duga 73 milimetra i teška 20 grama. Nježno te polažem u zemlju. Tvoj novi dom u sjeni čempresa, mirisa mora i zvukove valova.
Pjevamo ti pjesmu. On posipava zemlju po tebi. Zatim me hvata za ruku, briše mi suze i šapće, možda više sebi nego meni “Sve će biti u redu, probat ćemo opet.”
Ne zna da moje srce leži pored tebe, u maloj porculanskoj škatuli u sjeni čempresa.