Kako se ponašati kao baka u tridesetima

Prije dvije godine umrla je moja baka Kata. Mamina mama. Bila je ona stasita, ponosna Ličanka koja je djetinjstvo i ranu mladost provela u Lici, a narednih 60 godina života na otoku. Ipak, možeš ti preselit baku iz Like, al’ nemoš Liku iz bake. Tako moja baka nikad nije pokupila nijednu domaću riječ, al tu i tamo bi izmislila koju novu i pravila se da se radi o autohtonom ličkom pojmu. Navečer bi nam kuhala čaj od alise za smirenje, pekla pizzu s rigom, a petkom frigala mićune koje bi deda nabavio na peškariji. Posebno se veselila kad bi mama napravila sulejmu za desert. Uživala je i prateći serije u kojima je glumila naša poznata glumica Ksenija Napajić.

Za života baka je, jasno, držala 4 kuta naše kuće i još po potrebi koji kut susjedine kuće. Odgajala je mamu, dedu, mene, povremeno mog tatu kad bi se vratio s broda i turiste koji su ljeti živjeli s nama. Ona i deda su se fantastično slagali, ona bi govorila: “Franjo ne valja ovo, Franjo ne valja ono, e pa Franjo ćaća ga Buleta krivo si ogulio krumpire!”, a dedo bi ju gledao očima punih ljubavi i razumijevanja.

I tako je baka otišla, a mi nikad nismo saznali tko je to bio Buletov ćaća kojeg je stalno psovala i što li je samo zgriješio.

Kako je svakoj familiji potrebna jedna baka, bilo je za očekivati da će njenu ulogu preuzeti moja mama. Ali u našoj familiji ništa ne ide prirodnim tokom pa je tako bakin duh preskočio cijelu jednu generaciju i umjesto u moju mamu, nastanio se u mene u mojim najboljim godinama.

Ubrzo nakon njene smrti ja sam bacila tange u smeće (“Ama šta ćeš s tim špagovima među guzovima, samo ćeš si bubrege nahladit”, čula sam bakin glas u sebi), navukla velike gaće i bacila se u baka biznis.

Hodočastila bih po kući gaseći svjetla koja bi usred bijela dana bila upaljena, kao da živimo u familiji električara. Zatvarala bih vrata koja bi tata pomorac pustio otvorena uz obavezno: “Dobro jel ti na brodu živiš?” Ručak bih počela kuhati rano ujutro, još dok bih pila kavu i svaki dan smo morali jesti juhu. Ako me nitko ne bi pohvalio da sam dobro skuhala, sama bih sebi zadovoljno promrljala u brk: “Mmmmm Iris, kako si to fino napravila!” Napokon sam dostigla onaj nivo kulinarstva kad me netko pita koliko brašna ide u tijesto, ja spremno odgovaram: “Kolko pita!”

Novonastala baka u meni naj se veselila toplim vunenim čarapama koje bi dopremala iz Njemačke da joj otočka familija lakše prebrodi surovu zimu na 15 stupnjeva. Muž je opasno počeo kibicirati košulje od flanela i prsluke od flisa da bi se što bolje uklopio u deda style. Umjesto u izlaske, investirali smo u kvalitetne papuče jer dobra šlapa glavu čuva!

Da sam možda ipak malkice pretjerala, ukazao mi je zabrinuti tata, čuvši me ljetos kako urlam na turistkinje tinejdžerke koje su do tri ujutro pijane pjevale Rozgine pjesmuljke u našoj ulici, pokušavajući mi objasniti kako sam ja bila ista takva, ako ne i gora od njih kad sam imala sedamnaest. Kakvih sedamnaest, što on priča, ja sam se rodila kao baka, pomislila sam i odmah udarila kontranapad primjećujući kako ima bose noge i ne gine mu upala mjehura ako tako nastavi.

Taman kad su svi pomislili kako sam preduboko zabrazdila u bakaverzumu, rođenje moje kćeri spasilo me od heklanih tabletića. Hendlati istovremeno ulogu novopečene majke i iskusne bake bio je prevelik zalogaj za mene pa sam baku dobrovoljno prepustila mojoj mami.

Zasad priznajem, ne vidim neku golemu razliku osim što demenciju ne pripisujem više Alzheimeru nego dojenju. Baka u meni pravi se da hibernira, ali samo ona i ja znamo da čeka trenutak u kojem će joj muž loše oguliti krumpire da izleti iz svog skrovišta i cikne: “Ivane ćaća ga Buleta, ne valja ti to!”

 

Mali rječnik nepoznatih riječi

– alisa-matičnjak
– mićuni-inćuni
– riga-suprotno uvriježenom mišljenju u ovom slučaju ne predstavlja rukolu već origano
– sulejma-tiramisu (pretpostavljam pod utjecajem turskih sapunica)
– Ksenija Napajić-Ksenija Pajić