Muška gripa i ostale smrtonosne bolesti

Ivan se razbolio. Ima 38,2°C, leži u krevetu i kuka. Boli ga glava. I zglobovi. Osjeća sudnji dan je blizu. Ipak, strah ga je pitati me paracetamol jer zna da ništa ispod 39 °C ne priznajem kao febru. Ja s djetetom na leđima kuham ručak, stavljam veš sušit, pospremam stan. Nosim mu juhu u krevet totalno rasturajući ulogu kurve u kuhinji i domaćice u spavaćoj sobi.

“Ne, ne, ne”, čujem napaćeni glas prigušen debljinom popluna. “Ne mogu ovako jesti. Vrti mi se, sigurno ću i proliti. Radije ću se dići.”

Sjedamo za kuhinjski stol.

“Znaš, baš se lijepo brineš o meni”, započinje pacijent s kojim sam u braku, “Ali juha se ohladila. Trebala si čekati da dođem prije nego si mi ju stavila na pijat. “

Ako ne umreš od curenja nosa, mislim si dok se kiselo smješkam, zatući ću te ovom padelicom čim pojedemo juhu.

Nakon ručka vraća se u krevet, ali je toliko iscrpljen da ne uspije leći cijelom dužinom tijela, već zaspe zgrčen na rubu. Dok čistim stol, a Luna skuplja s poda ostatke ručka (blaženi baby led weaning), stiže mi na whatsapp Borisova poruka:”Hej od jutra povraćam, ne mogu ništa staviti u sebe, sve odmah izađe van. Moje pitanje je da li da sad potpuno prestanem piti i muški dehidriram?”

Guglam pogrebna poduzeća jer vidim da će biti potrebno organizirati dupli sprovod. Možda bi mogli i u isti lijes, dobri su si.

“Ne”, tipkam vidno iznervirana, “Pošalji Marinu po Rehidromix i pij male gutljaje.”

Muški dehidrirati… Koji kurac uopće znači muški dehidrirati? Da li je to pandan nekadašnjim plemenskim inicijacijama gdje dječak postaje muškarcem ako golim rukama zakolje tigra, vepra ili bar vjevericu? Vidim starješine oko vatre kako tapšaju momka po ramenu, čestitam, dva dana si povraćao i sad si muški dehidrirao. Postao si punopravan član društva. Idi i nađi si ženu koja će se skrbiti o tebi kad te idući put uhvati sraćka.

Iduće jutro ovaj moj se diže, presvlači bebu, kuha nam čaj. Uopće ne izgleda loše. Potajno zovem pogrebno poduzeće i otkazujem sprovod. Pijem kavu i uživam u zasluženom miru. Pi-pip, poruka na whatsappu:

“Iris, danas i proljev imam!”

“Dobro je, valjda si rotu negdje pokupio, nećeš umrijeti.”

“Ama sav sam nikakav, sve si mislim kakva sam pička da si i ginekološki pregled zakažem za slučaj da se sutra probudim s menstrualnim bolovima. “

“Stari moj”, odgovaram mu, “Da ti osjetiš menstrualne bolove, ni bog ti ne bi pomogao, kamoli ginekolog!”

Istovremeno mama na viber šalje sliku tatine rane na rukama s obrazloženjem kako joj se ne sviđa kako izgleda. Operirao je lipom prije nekoliko dana.

“Ne sviđa se ni meni, šavovi su se razdvojili, pošalji ga kirurgu.”

“Ma bio je jutros, ali bila je gužva pa mu se nije dalo čekati, pa smo mislili tebe pitati.”

Mene pitati što? Da na daljinu telepatski zašijem ranu?

Ne znam uopće tko normalan pita anesteziologa savjet za išta? Mi smo poznati po tome da nemamo naročito sofisticirane kriterije oko klasifikacija bolesti: ako možeš pričati, očito je da dišeš, a ako dišeš, nije ti ništa.
“Nek ode kirurgu”, odgovaram mami i nastavljam piti sada već hladnu kavu.

Sjećanje me vraća silnim prehladama iz mojih osnovnoškolskih dana, koje bih provela ležeći na kauču, gledajući Cartoon Network dok se mama ne vrati s posla i opskrbi me slatkišima. Obavezno bi donijela i Smib ili Modru Lastu i ja bih čitala dok me od febre ne bi zaboljele oči. Na moju veliku sreću, moja mama nije doktorica pa sam ja već sa 37,2°C imala legitiman razlog da se ušuškam ispod popluna i dobijem ispričnicu za školu. Eh, što me i sad malo ne uhvati neka muška gripa pa da se legnem pred TV i pošteno odmorim? Razveselio bi me i čak neki šund žurnal poput Storya (mada to nikad ne bih priznala).

Dan treći. Tata ne piše, Boris je, pretpostavljam, umro od dehidracije, a Ivan je vani s Lunom. Osjećam lagano grebuckanje u grlu i pritisak u glavi. Temperaturu mjerim polaganjem dlana na čelo jer ipak sam ja profesionalka, ne treba mi toplomjer. 37,5 °C kaže moja intuicija. Dakle, nije mi ništa. Presretna što su mi molitve uslišane, liježem u krevet, pokrivam se preko glave i čekam okretaj ključa u bravi da mogu početi kukati.

Nakon nekog vremena čujem Ivana kako ulazi u stan. Promuklim glasom pokušavam viknuti iz kreveta:

“Nije mi dobro, bolesna sam. Jesi mi donio što slatkog?”, nadajući se Snickersu.

“Jesam, jesam, evo nosim ti slatku bebu, cijelim putem do doma je skandirala cikeeee cikeeeee! E, usput rečeno, raskrvario sam si prištić na nosu i sad ne staje krvariti! Iris, ja mislim da meni fali trombocita u krvi, što da radim???”

Nikad odmora ni za mamu ni za doktora.

P.S. Svaka sličnost sa stvarnim osobama je, naravno, slučajna.