Operacija zvana Odvikavanje djeteta od pelena

“Ako će me nešto ubiti ovih dana, bit će to isparine amonijaka”, uhvatim se kako si mrmljam u bradu, puneći veš mašinu Luninim pelenama. Svaki roditelj koji je koristio platnene pelene ljeti zna o čemu pričam. Naravno, postoje tzv. wet bags koje se reklamiraju kao vodonepropusne. Ali zovu se wet bags, ne piss bags tako da svaka od njih najkasnije nakon tri dana konzerviranja na četrdeset stupnjeva postane pišopropusna.

Ta tri dana dovoljna su da se susjedstvom krenu širiti uznemirujući mirisi i nagnaju me da napokon operem pelene, prije nego mi koja znatiželjna susjeda nakalemi kriminalističku policiju na vrat. Tad slijedi najgori dio: otvaranje vreće, sortiranje pelena (coveri se peru zasebno, drukeri se zatvaraju, čičkovi se zalijepe jedni na druge) i trpanje u veš mašinu. Sve to, naravno, zadržavajući dah. Obično imam trideset sekundi do minute vremena prije nego što počnem halucinirati. Jednom sam se i onesvijestila sanjajući kako je Fritz Haber, otac bojnih otrova, do njihovog izuma došao preživjevši smrtonosni napad zapišanom dječjom pelenom. A još je i Nobela dobio. Moje ambicije su daleko od osvajanja Nobelove nagrade, ja samo želim proživjeti svoje najbolje godine bez težih kognitivnih oštećenja prouzrokovanih udisanjem bebinih tjelesnih izlučevina.

Bauljala sam poput guske u magli u potrazi za kreativnim rješenjem. Palo mi je na pamet investirati u kvalitetnu motociklističku kacigu. Ali ja ne znam voziti motor, a samo s kacigom osjećala bih se glupo, pa bih morala kupiti i motor i položiti za A kategoriju. Ok, mogla sam se odlučiti i za jednokratne pelene. Ali ekolog u meni duboko uvjeren da će zamjenom omekšivača octom i korištenjem platnenih pelena spasiti svijet, nije mi dozvolio baciti se u taj đavolji biznis i kupiti pampersice.

Muž je doskočio problemu trenirajući Wim Hofovo disanje i uspio je, zadržavajući dah čak tri minute, bezbolno natrpati pelene u veš mašinu. Otišao je tako daleko da planira otvoriti svoj start-up u kojem će mlade očeve poučavati toj hvalevrijednoj tehnici disanja u svrhu mijenjanja pelena. Definitivno je bliže osvajanju Nobelove nagrade od mene, a možda nam i donese kakve pare doma.

Nakon stavljanja na papir pro i contra za kupnju kacige i motora, odjednom mi je sinulo: pa odviknut ću dijete od pelena! Cjenovno je to sigurno puno prihvatljivije od Kawasaki Ninje koja mi je zapela za oko. A i manje opasno.

Koliko sam shvatila, najbitnije kod odvikavanja od pelena jest da je ljeto. Je li dijete pokazalo ikakvu zanimaciju za obavljanje nužde na za to predviđeno mjesto koje nije pelena- manje je bitno. Kako smo ljetovali u kući s vrtom, smatrala sam da nema bolje prilike nego sad podučiti dijete čarima piškenja u prirodi. I zbilja, skidanje pelena proteklo je vrlo bezbolno, dijete je sretno i neobuzdano pišalo po svim mogućim površinama dvorišta i kuće, osim naravno u tutu. Ali ponekad bi ju stavila na glavu umjesto šešira i time se štitila od sunca.

Da bismo ohrabrili prikladnu upotrebu iste, svaki put kad bi Luna sjela na kahlicu mi bismo joj počeli pljeskati i pjevati, a ako bi se slučajno dogodilo da se popiški ili pokaki u nju, odmah bi se nazdravilo rakijicom. I to je bi pun pogodak! Luna je bila sretna jer joj se plješće, mi smo bili sretni jer smo imali razlog za feštu.

Danas je Luna kakala četiri puta u tutu, od toga dvaput prije ručka. Tata plače od sreće, mama vadi iz naftalina svoju staru harmoniku kojoj ispadaju tipke i svira Žurite konji bijeli. Susjeda se penje preko vrtnog zida s tepsijom krempita da čestita Luni rođendan. Iz restorana preko puta nose pečeno prase jer se pročulo da moji roditelji žene sina (ja sam jedinica. Udata). Dedo predvodi kolo s nekim ljudima koje ne poznajem i pjeva Šalaj sokole. Ja, tražeći na tavanu mikrofon za karaoke, mislim kako bi ova zabava mogla vrlo brzo eskalirati ako Luna dobije proljev.

Update tri mjeseca nakon ljeta: cijela familija pohađa sastanke anonimnih alkoholičara. Luna i dalje sere u pelene. Plastične. Jebo ja ekologiju.

Foto: unsplash.com